Homilije

Peta srijeda Velike pobožnosti svetom Josipu, 17. veljače 2016. – homilija vlč. Antun Kolić

Još nam, zacijelo, u ušima odzvanjaju malo prije saslušane Božje riječi iz starozavjetne knjige proroka Jone i novozavjetnog Evanđelja po Luki. Uočili smo kod slušanja: Na jednoj strani je milosrdni Bog koji želi spasiti čovjeka odn. ljude, a na drugoj strani je grješni čovjek, odnosno ljudi, koji se opiru Božjoj ljubavi i milosrđu. Bog daje nalog– svom izabraniku – Joni, u želji da spasi grješne stanovnike velikoga grada Ninive. A Jona, iako izabran od Boga, neće Boga da posluša, jer on ne želi spasenje drugima – poganima u Ninivi. 

Još nam, zacijelo, u ušima odzvanjaju malo prije saslušane Božje riječi iz starozavjetne knjige proroka Jone i novozavjetnog Evanđelja po Luki. Uočili smo kod slušanja: Na jednoj strani je milosrdni Bog koji želi spasiti čovjeka odn. ljude, a na drugoj strani je grješni čovjek, odnosno ljudi, koji se opiru Božjoj ljubavi i milosrđu.Bog daje nalog– svom izabraniku – Joni, u želji da spasi grješne stanovnike velikoga grada Ninive. A Jona, iako izabran od Boga, neće Boga da posluša, jer on ne želi spasenje drugima – poganima u Ninivi.  Čovjek Jona zatvara Božje milosrđe i ljubav u usku, sebičnu „ladicu“ svoje umišljenosti. Krivo mu je što se Bog ne daje „stjerati“ u uskoću ljudskog srca, nego pokazuje da u svome „srcu ima mjesta za sve ljude“. Eh, kad bi u povijesti spasenja bio samo jedan Jona, ovaj starozavjetni prorok!? Bilo ih je, nažalost, još mnogo, a ima ih i danas, čak i u Kristovoj Crkvi, a vjerojatno i među nama. Potrebno je da sebi postavimo pitanje: nisam li možda i ja sebični „Jona“? – i da dadnemo iskreni odgovor: koliko mi je doista stalo da pomognem ljudima, koji su u potrebi – duhovnoj ili tjelesnoj – a koje Bog dovodi na moj životni put!?

U svome beskrajnom milosrđu i ljubavi prema svakom čovjeku i svim ljudima svih vremena i svih naroda sâm Bog postaje čovjekom u osobi Isusa Krista. A Isus naviješta Kraljevstvo Božjeg milosrđa i ljubavi te poziva sve koji ga slušaju – prvenstveno svoje sunarodnjake, dakle članove Božjeg izabranog naroda – da iziđu iz svoje uskogrudnosti, da se obrate i da vjeruju njegovim riječima i njegovim djelima. Nažalost, mnogi od njih ostaju tvrdokorni, neposlušni. Ne prihvaćaju Isusa, kao Mesiju od Boga obećanog i poslanog, pa tako ni njegove pozive na obraćenje. Takvim svojim ponašanjem, takvom tvrdoćom svojih srdaca oni ožalošćuju Isusa (usp. Mk 3,5) i on im upućuje teške riječi prijekora i osude: „Naraštaj ovaj naraštaj je opak“ (Lk 11,29) – tj. zao. – Oni, kao članovi Božjeg izabranog naroda, odbijanjem Božjeg poziva na obraćenje, postaju gori nego pogani Ninivljani, i bit će im zato gore na Božjem sudu nego poganima koji se obratiše na Božji poziv koji im je on uputio preko proroka Jone, – tvrdi Isus (usp. Lk 11,32).

Isus Krist, svojim riječima i djelima dokazuje da je veći i od Jone i od svih drugih proroka i Božjih izabranika. Isus naviješta čovječanstvu definitivnu Božju poruku. Božja volja, koju Isus izriče jest konačna, presudna. „Nebo i zemlja će uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti“ upozorava nas Isus (Mt 24,35). O prihvaćanju ili neprihvaćanju te Božje volje ovisi vječna sreća ili vječna nesreća čovjeka pojedina i svakog naroda kao i cijelog čovječanstva. – To je tako, i to je istina! Zato se ne bismo smjeli „poigravati“ ni s Kristovim naukom, ni ponudom njegova milosrđa i ljubavi.

Isus Krist, radi spasenja ljudskog roda, ubijen i uskrsli, jest božanska Glava novog Božjeg izabranog naroda, svoje Crkve (usp. Kol 1,18). Razumljivo je da glava želi usrećiti tijelo, svaki, pa i najneznatniji dio tijela, s kojim je tijesno povezana. Po svetom krštenju svaki od nas je postao dio tog Kristovog mističnog tijela, tj. njegove Crkve. Na našem životnom putu kroz vrijeme prema sretnoj vječnosti za koju smo i stvoreni i Kristovom žrtvom na križu otkupljeni, Krist nam trajno daje povoljne mogućnosti i dragocjenu svoju pomoć – osobito u sv. euharistiji – da ne zalutamo, da ne posustanemo i odustanemo. Tako je i ovo „osobito vrijeme“ tj. vrijeme korizme, ali zapravo i vrijeme cijele – i svake liturgijske godine za svakog od nas pojedinačno, ali i za sve nas zajedno, tj. za cijelu Crkvu, dragocjena Božja ponuda, Božji spasonosni poziv: „Obratite se i vjerujte Evanđelju“ (Mk 1,15). Sam Isus Krist jest ta Božja spasonosna ponuda, jest ispunjenje godine milosti Gospodnje (usp. Lk 4,18—21). Krist je svakome od nas uvijek blizu i svaki mu se može uvijek obraćati sa „Ti“. Što to za nas treba značiti?

To znači, da se svaki od nas mora istinski potruditi promijeniti na bolje svoje vladanje, svoj život: od grijeha na krepost, od osrednjosti i mlakosti na revnost, od revnosti na svetost! – Ta se promjena u našem životu ne može dogoditi bez božanske pomoći. A ona nam je zagarantirana. Samo je trebamo htjeti i zamoliti od Boga, kao što je to radio i pobožni vjernik još u Starome Zavjetu: „Čisto srce stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni“ (Ps 50,12).

Meni se čini da prava opasnost za većinu nas, članova Crkve – u našem hrvatskom narodu i u našim biskupijama, nije u izričitom suprotstavljanju Bogu i njegovim zapovijedima, kako ih naučava Kristova Crkva. To bi bilo u jasnoj proturječnosti s našom vjerom i vjerom naših predaka. Nego, opasnost za nas može biti pogubna ako mi, u svome životnom stavu i u svom privatnom i javnom ponašanju ne dajemo Bogu apsolutnu prednost pred svim drugim vrijednostima – bilo duhovne, a pogotovu materijalne prirode. Prava je opasnost za nas, kao Kristove izabranike i suradnike, ako mi u svakodnevnoj životnoj praksi služimo dvojici gospodara: ako se klanjamo Trojstvenom i među nama djelotvornom Bogu i u isto vrijeme pridajemo stvorenju – bilo koje vrste – takoreći jednaku važnost. Poznate su nam Isusove opominjuće riječi: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara“ (Mt 6,24). Trudimo se da nam srce prianja uz poglavito vječne vrednote, a najveća vrednota je sam Bog! Vražja je zamka i strahovita zabluda misliti da bilo koje stvorenje može čovjeka više usrećiti nego što može Bog!

2. Isus nam također poručuje da on kao Sin Božji i Spasitelj svijeta ima svu vlast i na nebu i na zemlji (usp. Mt 28,18) i da je svaki od nas dužan samo Bogu se klanjati i samo njemu jedinomu služiti (usp. Lk 4,8). Isti Isus je dao nalog svojim učenicima da pođu po svem svijetu propovijedati njegovu Radosnu vijest svemu stvorenju i učiniti sve narode njegovim učenicima (usp. Mk 16,15).

Još od drevnih apostolskih vremena sjeme Kristove Radosne vijesti i njegova spasonosnog nauka sijano je i po ovim našim prostorima.

I Kristova Crkva u svome organiziranom djelovanju je na ovim prostorima bila nazočna i djelotvorna kroz mnoga stoljeća svoje povijesti. Ona je svoje poslanje nastojala obavljati vjerno i ustrajno, unatoč mnogim dramama i poteškoćama – što izvana, a što iznutra – s kojima se morala sučeljavati.

Ne mali broj članova naše domovinske Crkve je tijekom prošlih stoljeća pa sve do najnovijeg vremena – zbog svoga svjedočenja za Krista i za njegov sveti zakon, zakon ljubavi prema Bogu i čovjeku, te zbog svoje vjernosti nasljedniku apostola Petra – rimskome biskupu – žrtvovao mnogo toga, ne rijetko i svoje imanje, svoje rodno mjesto, pa čak i vlastiti život.

Sveti Otac papa Benedikt XVI. ovako je govorio: „Samo onaj narod koji dobro poznaje Boga i koji brani duhovne i moralne vrijednosti, može stvarno postići istinski duboki mir i može postati istinska snaga za mir drugim narodima odn. cijelom svijetu“. – Što mislite, mogu li se ove papine riječi primijeniti na naš hrvatski narod? – Ja se ne bih usudio takvo nešto ustvrditi, a volio bih kad bih mogao!

3.Kao članovi Kristove Crkve, moramo biti svjesni da smo pozvani i poslani nastaviti Kristovo poslanje i njegovu spasiteljsku ulogu u svome životnom okruženju. Kristova Crkva po cijelome svijetu, pa tako i u našoj zemlji, uronjena u svoje konkretno životno okruženje, često je napastovana od raznih sotonskih nasrtaja; poglavito oholosti, samodopadnosti i samodostatnosti, od nejedinstva u vlastitim redovima, od sebičnosti i zavisti, isključivosti, od zamorenosti i nedosljednosti svojih članova. Zato je najprije nama u Crkvi potrebna nova evangelizacija, novo prožimanje evanđeljem, ne samo naše kože, nego i duha i duše, cijelog našeg bića, naših bračnih i obiteljskih zajednica, ako želimo obnoviti svoju svježinu, poletnost i snagu za svjedočku ljubav najprije jedni prema drugima a onda i prema drugim svojim sugrađanima – nekatolicima, tj. ako želimo biti vjerodostojni Kristovi učenici u ovoj od Boga blagoslovljenoj zemlji, koju đavao tako često pustoši i na duhovnom i na materijalnom području.

Dakle, valja nam se ozbiljno truditi oko obnove našeg srca, oko njegove čistoće – kako nas potiče korizmena liturgija. Prisjetimo se Isusovih riječi: „Iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka“ (Mk 7, 21— 23). Potrudimo se svi ozbiljno oko oslobađanja od zarobljenosti neurednih spona naše možebitne uskogrudnosti, naše isključivosti, od naše nemarnosti za poticaje Božjeg Duha, koja nas čini nevjernim, zapravo lažnim Isusovim suradnicima, odn. njegovim izdajicama! –

4. Draga braćo i sestre, na našem životnom putu prema sretnoj vječnosti nismo sami. S nama su, kao naši dragocjeni pomoćnici, i članovi proslavljene nebeske Crkve, na čelu s najdivnijom i najmoćnijom našom posrednicom, Isusovom Majkom, koju nam je On sam dao za Majku. Njoj se obraćajmo djetinjim pouzdanjem u svim svojim duhovnim i drugim potrebama!

A osim njoj obraćajmo se za pomoć i onome, kojemu je sam Svesilni Bog povjerio početke našeg spasenja – sv. Josipu, zaštitniku cijele Kristove Crkve, da nam on pomogne, kako bismo i mi, i svi drugi članovi Crkve – u našem hrvatskom narodu i u cijelome svijetu – imali kao i on čisto i vjerno srce i sačuvali vjernost Kristu do groba!

Obraćajmo mu se i onim riječima, koje je prije više od 120 godina tadašnji papa Lav XIII. dao cijeloj Crkvi da se njima posluži u obraćanju sv. Josipu, a koje su često izgovarali naši vjerni i pobožni roditelji i preci: „K tebi se, o sveti Josipe, utječemo u svojoj nevolji. […] O brižni čuvaru božanske obitelji, brani odabrano potomstvo Isusa Krista. Ne daj, predragi oče, da nas okuže zabluda i pokvarenost. Budi nam s neba milostivo u pomoći, naš jaki zaštitniče, u borbi s vlašću tmine. Pa kao što si nekoć izbavio Dijete Isusa iz najveće pogibli života, tako i sada brani svetu Crkvu Božju (osobito u našoj biskupiji i domovini) od svih zasjeda neprijateljskih, te nas svakoga pojedinog trajno uzmi pod svoje okrilje, da uzmognemo po tvojem uzoru i tvojom pomoću sveto živjeti, blaženo preminuti i u nebu vječno blaženstvo zadobiti. Amen.“

Cijelu propovijed vlč. Antuna Kolića možete preuzeti i poslušati ovdje:

Čitaj dalje

Oblačeći nošnju obucimo i vjeru predaka

Cvjetnica na Dubovcu

Župni listić 6. korizmena nedjelja 24.3.2024.