Priča je ovo o životu, oduševljenju i klonuću, očaranjima i razočaranjima; bijegu i skepticizmu. I o tome kako nas Isus ne napušta. Ova dva njegova učenika ostali su s njim sve do Jeruzalema, nadajući se ispunjenju obećanja. Čekali su neće li od toga što biti – ali ništa… Sve se učinilo kao slatki san. Kako smo samo nasjeli… Ponijelo nas oduševljenje da je moguće ono što je oduvijek bilo nemoguće… Sve je to varljivi povjetarac koji se sa srcem poigrao. Sarkazam sudbine. Lađe su potonule, čarolija je prestala. Lako je njemu bilo pričati da treba sve ostaviti, da se ne brinemo tjeskobno, pa onda i to da je s nama u sve dane… A sada, što drugo preostaje već trijezno misliti i ničemu se ne nadati. Napuštaju Jeruzalem, vraćaju se zemlji, ribarenju, vinogradu. Vraćaju se u Emaus. Zatvaraju knjigu zvanu Isus, ne pročitavši zadnje poglavlje. Napuštaju ga – ali on njih ne. Susreli su ga jer su bila dvojica, žustro su raspravljali, primili su stranca, kazali su svoje raspoloženje, zadržali ga. Sve je počelo komunikacijom. "Što ima?" "Zar si ti jedini koji ne znaš…" Sluša ih, daje priliku da se do kraja izreknu, da istresu što im je na srcu ne birajući riječi, ne pazeći na visinu tona, a možda i psovku. Kroz takav razgovor, dragi prijatelji, upravo susrećemo Isusa. Primijetimo da oni zapravo izgovaraju vjerovanje: "Bijaše prorok… Pred Bogom i svim narodom… Predali su ga u smrt… Rekli su da je živ". No, to je bio tek govor usana i pameti – a ne srca. Takav govor ne pokreće vjeru jer su "bezumni i spora srca". Kako slično mnogim našim recitacijama ispovjesti vjere svaki dan… Primili su ga, premda im je bio stranac. Otvaraju se riziku da ih drugi upozna, i da prihvate teret njegove drukčijosti. Kada god primamo stranca u svoj život, život se obogaćuje – Bogom postaje bogatiji. Isusa primamo. Sreća je uvijek u nepoznatom, kaže jedan filozof. I konačno, zadržavaju ga. Ne prepuštaju tijek susreta inerciji – već ulažu u susret. Isus ostaje s onima koji se trude zadržati ga. Ostani s nama – i nikad nam neće biti dosadno. I otkriva im… Sve je zato jer su bezumni i spora srca. Zato jer su od straha i sumnje bili svladani. Pa im priča, i tako ozdravlja njihove uspomene. Mozaik se slaže. Sve sagledavaju u novom svjetlu. Dariva im njihovu vlastitu preobraženu prošlost. "Nije li nam srce gorjelo!" I nestaje, da shvate kako je s njima zauvijek – kao i sad dok su bili uvjereni da nije. Nakon susreta imaju svjetlo u noći, snagu u nemoći, radost u žalosti. Pogođeni susretom postaju misionari. Premda je večer, ne oklijevaju, ni suđe nisu oprali – zajahali su magarce i odmah natrag u Jeruzalem s viješću: "Uskrsnu kako je rekao! U hodu smo pobožnosti svetome Josipu kroz 19 srijeda njemu u čast. Što nam on, šutljivi svetac, može večeras poručiti?! Na putovima života nismo sami, jer Bog je s nama. On nas prati šireći ruke iza nas kao majka za djetetom. On nas štiti i nadahnjuje mislima na povratak kući. Nismo izgubljeni, iako je sve oko nas možda i hladno. Na ovom je planetu, dragi prijatelji, toplo; ovdje s nama stanuje svemogući Bog koji u rukama drži svaki detalj svemira i naših života. On nas zove da se vratimo u središte svoga srca, da mu uputimo riječ povjerenja i da očekujemo preobražaj svoga života. Ništa nije izgubljeno. Uvijek se možemo vratiti, uvijek možemo doći kući, jer Otac nas čeka. Možda se i često puta udaljimo od Boga, možda smo u bijegu od Crkve, više ne vjerujemo ni ne molimo. Svatko od nas zna razloge tome – svatko od nas ima razloga da se možda i udalji od Boga. Pa ipak, samo povratak Bogu donosi život, a On nas neprestano čeka…
AMEN.
