Homilija preč. Dražena Karačića, dekana Karlovačkog dekanata i župnika župe Presvetog Srca Isusova, Karlovac na četrnaestu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 17. travnja 2019. godine:

190417-ZakudZupan-5

 

Sestre i braćo, dragi hodočasnici, dragi čuvari naše kulturne baštine, lijepo vas je danas ovdje i vidjeti!

Postoje, kao i prije, tako i danas različita nadmetanja, skok u dalj i skok u vis. Upravo tu različiti sudionici pokazuju svoju spremnost, pokazuju i otkrivaju svoje nove rekorde, pokazujući i nama da to i nije tako lako i da se i ne može bez mukotrpnoga vježbanja, odricanja i mjereći uspjehe centimetar po centimetar dok se ne ostvari željeni cilj i dok se ne postigne ono što čovjek svojim znojem, svojom mukom, svojom žrtvom podredi čitav svoj život, svoje dane, mjesece i godine kako bi ostvario svoj cilj. Ne može to bilo tko. To mogu oni koji su za to izabrani i imaju za to posebne predispozicije, posebne darove  koje im je Bog darovao preko rođenja, preko njihove fizionomije, ali itekako je tu važna volja duha. Sestre i braćo imam osjećaj, tu uključujem i sebe, ne isključujem niti sebe kao svećenika, da nekako naši domovi, naše crkve su veoma pune, pa i prostor oko crkve, na Cvjetnicu i na Uskrs. Pa, imam dojam kao da su svi oni koji dođu na Cvjetnicu i na Uskrs dobre atlete, žele preskočiti Veliki tjedan i zapravo s graničicom maslinovom, ili nekom drugom u ruci, i sa košarom hrane, žele objediniti i žele zapravo ujediniti i to žele zvati Uskrsom, završetkom Korizme i početkom radosti i veselja. I upravo ova velika srijeda u Svetom tjednu poziva nas da smanjimo skok u dalj i sok u vis, da krenemo malenim koracima, malenim skokovima kako bi doista korak za korak slijedili i išli za Gospodinom. Evo zato sveti Josip večeras otvara, svima nama ovdje nazočnima, druga vrata, vrata Svetoga trodnevlja koja valja lagano, ponizno, u šutnji osluškivati, pratiti svaki Isusov korak, svaku Isusovu gestu, kao što smo i danas čuli kako Isus pomno, detaljno priprema večeru i to onu oproštajnu sa svojim dragim učenicima, s onima s kojima je dijelio svoje javno djelovanje, kojima je posebno tumačio prispodobe koje drugi nisu mogli razumjeti, niti dublje zagrabiti iz nepresušnog zdenca Božje Riječi i Božjih slika. Evo, Isus poziva, ne samo svoju dvanaestoricu, nego i sve nas ovdje okupljene i mnoge druge, da idemo za Njim, da Ga slijedimo! I upravo u tom pozivu Krist nas poziva da se preispitamo što je nama u našem životu važno. Što to znamo cijeniti i zašto se znamo žrtvovati? Juda, jedan od dvanaestorice, pao je na tom ispitu, ne za mnogo, za samo 30 srebrnjaka, Juda je izdao Učitelja. Nije to bilo neko veliko bogatstvo, bila je to točno cijena tržišna jednoga običnoga roba, koji se, naravno, nije mnogo cijenio. Sestre i braćo i mi ponekad, svi, možemo se i prepoznajemo se možda u tom Judi koji u brizi, u skrbi za materijalno, za neku malu dobit i mi žrtvujemo muža, ženu, sina, kćer, brata, oca, majku, prijatelja, poznanika, jer u određenom trenutku, u određenom Kairosu njegova života ne prepoznajemo, ne vidimo, ne čujemo i zapravo iznevjerimo jedan drugoga. Također, tu su i drugi učenici koji su bili začuđeni, koji su zapravo bili iznenađeni. Tu je i Petar koji zapravo, na neki način, stoji uspravno i on je spreman braniti Gospodina do kraja, ali na žalost i on će pokleknuti pod pritiskom života, pod pritiskom one sluškinje, onoga vojnika i onih ljudi koji ga prepoznaše kao Isusova učenika "ta Galilejac je"! U Petru i mi sebe prepoznajemo da nam je ponekad teško u javnosti, na radnom mjestu, na ulici, u gužvi reći, priznati i ja sam Galilejac i ja sam Kristov učenik. Nekada se, možda, nakon toga zacrvenimo i sram nas je što se nismo usudili reći gospodine, prijatelju, kolega, kolegice – ja sam vjernik! Vjernik sam! Nisam svet, trudim se, ali ja sam Isusov učenik. Upravo ovdje u svom mjestu, u svom susjedstvu. Slab sam, nekada i zatajim, nekada me i sram, nekada i padnem, ali ja sam Kristov Učenik! Sestre i braćo, sveti Josip nije imao priliku biti u tim najvažnijim trenucima uz Isusa i Mariju, ali postoje i trenuci, puno godina prije, gdje je Isus na neki način uz nebeskoga Oca, koji je svoga Sina poslao na zemlju da ispuni poslanje Očevo, sveti Josip je Isusa kao dijete, kao dječaka, kao mladića učio da bude spreman biti žrtva, da bude spreman nositi križ, da bude spreman i pomoći drugima da nose svoje križeve. Isusova Majka Marija, nećemo čuti ni jednu riječ u Velikom tjednu od Nje, nema je ni na posljednjoj večeri s učenicima, ali Mariju ćemo vidjeti očima vjere kako Ona sve pomno prati, sluša, čuje srcem i Ona je uz Isusa, uz svoga Sina. Ovdje su njima riječi suvišne, ovdje pogledi sve govore i to ponajprije pogled dva srca, pogled očiju Majke i Sina. I upravo u onome najmlađemu učeniku, apostolu Ivanu, Isus gleda i svakoga od nas, jer je preko učenika Ivana Krist s križa darovao Mariju nama svima za Majku. Evo, želim doista, da čuvamo kulturu, baštinu, tradiciju, ove prelijepe nošnje u koje ste obučeni, da čuvamo narodne pjesme, narodni izričaj, jer to nije samo kultura, to je identitet svakog kraja, svakog sela, svakog mjesta i svake regije. Ali volio bih da ne zaboravimo čuvati i svoj kršćanski identitet, ići za Isusov, biti Isusov učenik, ne samo kad je lijepo, nego kada je i teško i kada križ često puta tako pritisne naša ramena da nam noge postaju slabe, kada koljena klecaju i kada često puta i pokleknemo i padnemo i predamo se, kada smo i žalosni, kada smo i beznadni, bez cilja, bez volje, da bi bilo što promijenili. I zato je važno čuvati i kulturu i tradiciju, njegovati da se ne izgubimo na svjetskoj vjetrometini, ali je itekako važno sačuvati nutarnju baštinu, nutarnju kulturu, nutarnje bogatstvo koje smo primili kao kršćani i kao vjernici. Sveti Josipe i Majko Marijo, uvedite nas u ovaj Veliki tjedan, pomozite nam da se tako organiziramo uz sve svoje obveze, brige , poslove i dužnosti, da pronađemo vremena da dođemo k Isusu, da budemo zajedno s Njim i na posljednjoj večeri, da budemo zajedno s Njim ljubeći Njegove rane i Njegov križ, da pohodimo i Njegov grob! I neki dan navečer razmišljah, što znači pohoditi Isusov grob? To znači pohoditi ujedno i grob svoga oca, svoje majke, svoje bake, svoga supružnika, svoga djeteta, svoga prijatelja i također, uskrsno jutro koje donosi novu nadu i novu radost. Pa, neka ovaj Sveti tjedan u koji večeras zakoračismo i uđosmo, bude na blagoslov svima nama, svakom čovjeku i našem hrvatskom narodu kako bi doista i on, kroz križ, kroz kalvariju, kroz tišinu subote, doživio radost Uskrsa i novo rođenje u novog čovjeka,

Amen!