180418-Cetrnaesta-srijeda-Velike-poboznosti-sv-Josipu-05

Braćo i sestre,

Čuli  smo da sveti Pavao prigiba koljena, imam i sam taj poticaj da pred otajstvima koja slavimo prignem koljeno. Pavao nakon svog čudesnog susreta s Gospodinom na putu u Damask doživljava kako mu Gospodin ozdravlja i um i srce. Skida mu veo koji je zastirao pogled njegove duše, pa sada na ispravniji način shvaća i ulogu Oca. Prigibajući koljena pred Ocem nebeskim, Pavao priznaje svoju nemoć. Ali, ta nemoć preoblikuje se u dar, jer mu Bog postaje sve. U Bogu on prepoznaje lik Oca koji je vrijedan divljenja. Istinsko obilježje svakog vjernika krije se u spremnosti obnove vlastitog sinovstva, kako bi se istinski mogao doživjeti kao dijete nebeskog Oca. A biti dijete znači, moći se diviti. To je ono isto divljenje koje dijete osjeća prema svojem zemaljskom ocu. I zemaljski otac pozvan je svojim vlastitim primjerom osposobiti dijete za divljenje prema Stvoritelju i svemu stvorenomu, razvijajući u njemu stav divljenja. To se događa po vjeri i ljubavi u snazi Duha Svetoga. Želimo razmišljati o očinstvu. Sveti otac je bio poočim i jako je razvio svoju ulogu oca, tako da je postao uzor i zaštitnik cijele Crkve i naše Domovine. K tom cilju uočavanja divljenja očinstvu treba usmjeriti naše srce i treba vidjeti kako je to moguće. Pitam se ponekad, zašto su očevi, muževi u manjini u crkvama? Očito je kriza očinstva. To proizlazi, čini mi se, iz krize vjere, a ta dolazi, čini mi se dijelom, iz krive slike koju ljudi imaju o Bogu. Vjerojatno nisu iskusili da nam je Bog Otac, nego Onaj kome ćemo polagati račun, dakle kontrolor. Onaj koji će nas za naše prijestupe, grijehe kazniti, dakle da je sudac. Onaj čije zapovijedi moramo vršiti, dakle, zapovjednik, stražar. Upitah kod jednoga sprovoda, vozeći se na taktorskoj prikolici, ženu koja je do mene molila krunicu: "Milice, vidim Vas svaki dan, svake nedjelje u crkvi, tko je za Vas Bog?" A ona će: "A velečasni, nešt' i negdje je." Bože moj, ja se mislim, Milica je svake nedjelje u crkvi, a za nju je Bog "nešt' i negdje". Nit ne zna tko, niti gdje. Zgrozio sam se. Evo, to je bilo prije 35 godina, tako mi se to usjeklo. Zar mi vjernici samo to znamo o našem Bogu, o našem Ocu? Da je On "nešt' i negdje"? Isus se potrudio da ne ostane "nešt' i negdje", nego nam je pokazao Oca. Kad ga je Filip pitao: "Isuse, pokaži nam Oca o kom nam toliko govoriš!" Isus mu odgovara: "Filipe, pa tri godine si sa mnom, zar još ne znaš da tko vidi mene vidi Oca? Pa znaš li da smo ja i Otac jedno?" Da! Posvjedočio je to i pred Vijećem koje je odlučilo zbog te činjenice, zbog te tvrdnje ubiti ga, a nije odustao, nije se pokajao. Htio je nas uvesti u taj odnos kakav je On imao s Ocem i zato se trudio da nam pošalje svog Duha. U krštenju molimo, Bože oslobodi krštenika utjecaja zlog duha i podari da se Duh Sveti u njemu nastani. Otada se nastanio u nama. Taj Duh u nama omogućuje onda da mi s njime kličemo, jer odaslao je Bog u srca naša Duha Sina Svoga koji kliče: "Abba"! Zato više ne moramo mrmljati, ne moramo više kukati, ne moramo više biti žalosni, možemo klicati, možemo s Njim klicati: "Abba", "Tata", ne samo "Oče"! Mi nismo siročad. U Oborovu sam bio župnik 15 godina, živio sam s djecom koja su bila siročad i dobro znam šta znači ne imati oca, šta znači pitati hoće li se otac pojaviti, šta znači pitanje "Voliš li me?" Da, nismo siročad! Nismo napušteni! Isus se pobrinuo da nam približi Oca koji ne računa kao što to mi ljudi računamo. Sjetimo se prispodobe o izgubljenom sinu kako prihvaća, grli sina, dok je još u onom smradu od svinja. Kako se ne libi prihvatiti ga i na njegovo kajanje spremiti mu gozbu. Prije dvije godine bili smo u Rimu i Sveti Otac govoreći nam spominje upravo to,  Bog na svako naše kajanje priprema gozbu. To je Otac! To je Otac! To je naš Bog, koji ne šalje zadužnicu, koji ne piše kaznu, koji ne poziva na sud! Otac koji grli, prihvaća, i time izaziva kajanje, i time izaziva duboko poštovanje, i time izaziva našu odanost! To je put koji bih volio da uočimo kao dragocjen način da razumijemo što znači biti otac, šta je očinstvo, što je to dragocjenoga u tome pred čim sveti Pavao prigiba koljena! Braćo i sestre, tako nam po tom duhu omogućava da budemo slični svetom Josipu, slični našem Ocu, kao sinovi i kćeri Njegovi i kadri ljubiti kao što ljubi On. Zato je uspostavio novi način odnosa, ustanovio je kućnu crkvu po Vatikanskom saboru. Ustanovio je da u našoj kući bude crkva, da tu bude dom, mjesto Božje prisutnosti. Pa, jasno, ako se nastanio u nama da će onda i naša duša biti hram Duha Svetoga. Jasno je da će onda cijelo ozračje u našim odnosima odisati tom prisutnošću, tom ljubavlju da se nećemo morati bojati hoćemo li biti ljubljeni jer nas On prvi ljubi i ne odustaje od toga. Da se ne moramo bojati hoće li nam opraštati kad nas dobro razumije, kad nas dobro poznaje. Da se ne moramo bojati što će biti, jer On najbolje zna što je za nas dobro. Evo, tu slobodu djeteta Božjega želi nam priuštiti da bi smo mogli osjećati kako je sve bitne stvari riješio, kako nas je ne samo oslobodio od utjecaja zlog duha, ne samo oslobodio od straha pred smrću svojim uskrsnućem, ne samo od grijeha dajući nam oprost, nego nam je mnogo više omogućio biti u zajedništvu s Njim. To je poziv na svetost. Poziv na svetost je poziv budite sa mnom, a tko ne želi biti s Ocem? Tko ne želi biti s Majkom? Tko ne želi imati dom, tko ne želi biti u jednom ozračju prihvaćenosti, u jednom ozračju praštanja, u jednom ozračju razumijevanja. To nam je omogućio. To nam nudi. I tu vidim da je moguće onda krizu očinstva riješiti. Tu vidim da je moguće krizu vjere riješiti kako bismo bili ponovno sinovi svoga Oca koji daje da sunce sije i dobrim i zlima i koji da da kiša pada pravednima i nepravednima. Pročitao sam nedavno jedan događaj desetogodišnjeg sina što je uputio ocu. Pita ga dječak: "Tata, koliko zaradiš za jedan sat?" Prilično iznenađen otac odgovori: "Nemoj me sada gnjaviti, umoran sam!" "Ali, tata, samo mi reci, molim te, koliko zaradiš za jedan sat?", navaljivao je dječak. Otac je na kraju popustio odgovorivši: "20,00 kuna na sat!" "Dobro tata, možeš li mi posuditi 10,00 kuna?", upita dječak. Pokazujući svoj umor i izrazitu uznemirenost, otac je viknuo: "Znači, zato si me pitao koliko zaradim zar ne? Idi spavaj i ne dosađuj mi više!" Već se smračilo i otac je razmišljao o onome što je rekao, osjećao se krivim. Možda je njegov sin želio nešto kupiti. Konačno, želeći sebi olakšati misli, otišao je u sinovu sobu: "Spavaš li sine?", upita otac. "Ne tata! Zašto?", upita dječak drijemajući. "Evo novaca koje si tražio", reče otac. "Hvala tata", razveselio se sin. Stavio je ruku pod jastuk i izvadio nešto novaca: "Sad imam dovoljno, imam 20,00 kuna", reče. Otac se zagleda u sina pokušavajući odgonetnuti što se događa. "Tata, mogu li kupiti jedan sat tvoga vremena?" Shvativši sinovljevu namjeru, otac ga zagrli, a oči mu se zacakliše kao i moj glas. Braćo i sestre, krizu ne možemo rješavati teoretski. Ona je rješiva kroz konkretne znakove, kroz 10,00 kuna ako ćemo tako. Ona je rješava kroz zagrljaj. Ona je rješiva ako imamo vremena jedni za druge. Ona je rješiva ako vidimo što Bog sve za nas čini, a čini puno. U Kursilju vidim koliko toga čini. Čini da se umnažaju molitvene zajednice, obiteljske zajednice, tjedni susreti obitelji, zajednički vikendi, mjesečni susreti, obiteljsko obogaćivanje, tečaj komunikacije, radne akcije razne. Evo, prošlu subotu je bio dan kad su se ljudi mogli prijaviti za boravak na otoku Krapnju gdje imamo sedmodnevne susrete za mlade i obitelji. U jednom danu, u subotu, 500 mladih se javilo i 100 obitelji! Možete li vjerovati koliko je tu potrebe za nečim drugim što nije samo svagdašnji kruh, nešto što je potreba duše! Pa, evo, radujem se toj potrebi ljudskoj koja zna gdje će utažiti glad, gdje će dušu smiriti, gdje će naći pravo zajedništvo i gdje će naći garanciju da može mirno dalje. Vjerujem da svi slutimo koliko su takve potrebe velike, pa vas sve pozivam da ovdje srijedom itekako molite na tu nakanu, hvala vam unaprijed, Amen!

Homilija vlč. Andrije Vrane, duhovnika polaznika Kursilja: