19-170510-vl-Antun-Sente-st

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

Jedna zgodna priča nam govori kako je jedna ekspedicija mladića pošla planinariti u planine. I jednog dana rekli su meteorolozi da će biti loše popodne, da neće biti pogodno da bi se moglo planinariti. Međutim, jedan mladić, koji je vrlo dobro planinario, koji je već imao dovoljno dobro iskustva, kaže: "Pa to ne može biti, kako je lijepi danas dan, kako je lijepo svanulo jutro, ja ću ipak poći u planine usprkos svega što kažu ljudi koji poznaju vrijeme." Drugi su ga od toga odgovarali, ali on nije htio odustati. Uzeo je svoje konopce, svoje kopče, svoje klinove i pošao u planinu da bi osvajao vrhunce. I kada je već poodmakao, kada je popeo se na jednu određenu visinu, doista je došlo nevrijeme. Došlo je takvo strašno nevrijeme da ništa više nije vidio, gusta magla se spustila da više ništa nije mogao raspoznati oko sebe. Njegovi prijatelji bili su daleko u podnožju gore i nisu mu mogli nikako pomoći. Više nije mogao poći naprijed, a onda se dogodilo nešto što nije očekivao, popustio je klin i on se strovalio, padao je duboko u ponor, ali, ipak, u jednom času je zastao. Štrik, konop ga je zadržao i tako je ostao visjeti na tom konopu. Mislio je, evo, njegovi će prijatelji možda poći po njega pa će ga spasiti. Mislio je nešto će se dogoditi, neće on samo tako lako završiti tu na toj planini, jer, ipak, što se dogodila ta nesreća njegovi prijatelji nisu daleko. Kako u Boga nije vjerovao, tako dugo nije ništa činio nego je nijemo čekao što će se dogoditi. A onda u jednom trenu pomislio je u sebi – pa evo, Bog je i s onima koji ga ne priznaju, koji u Njega ne vjeruju, pa će zamoliti Boga da mu pomogne. I, tada moli:  "Bože, pomozi mi da se izvučem iz ove vrlo teške situacije, bezizlazne situacije." Neko vrijeme šutnja, a onda Bog se obraća tom mladiću: "Ako vjeruješ, ja znam da imaš u desnom džepu nož, ako vjeruješ, uzmi taj nož, prereži ovaj konop i spasit ćeš se!" Mladić u tom trenutku razmišlja. Jedini mu je spas upravo taj konop za koji se objesio, za koji se jedino može držati dok dođu njegovi prijatelji, ako odreže taj konop, propast će u provaliju i sigurno će se ubiti. I odlučio je, neću poslušati Božji glas! Učinit ću po svome! Izdržat ću! Doći će moji prijatelji, oni će me izbaviti iz ove nevolje! Međutim, kako se vrijeme nije popravljalo, njegovi prijatelji nisu mogli poći za njim u potragu, jednostavno, bili su odsječeni. I mladić je od žeđi i od gladi umro. Kad su njegovi prijatelji došli potražiti ga, pronašli su ga i vidjeli su da je mladić visio samo pola metra od tla od zemlje. Tada su se pitali: "Pa kako se to moglo dogoditi da je čovjek tako blizu bio sigurnosti, tlu, zemlji i nije se spasio?" Nije znao da je tako blizu spasu, a Bog mu je rekao: "Uzmi nožić. Prereži konop i spasit ćeš se!" Nije povjerovao! Braćo i sestre, mi smo danas došli u ovo lijepo svetište svetog Josipa da bismo upravo razmišljali i o našoj vjeri! Vjeri u naše svece koje štujemo, vjeri u Boga koji nam se objavljuje, vjeri u Njegovog Sina Isusa Krista. Na pravom smo mjestu da preispitamo svoju vjeru! Kakva je naša vjera? U što mi to vjerujemo? Da li smo mi spremni ponekad učiniti nešto možda i suludo, kao što se to tražilo od ovoga mladića? To je njemu bilo suludo. Dakle, prerezati sigurnost na kojoj visi. Ali mu upravo taj potez značio bi život, spasio bi život. Da li smo i mi spremni tako u našem životu ponekad odrezati neku svoju sigurnost, da bismo pronašli novi život? Dok razmišljamo o vjeri, svakako danas možemo razmišljati, možemo reći na tri područja. Nalazimo se u Uskrsnom vremenu koje govori nam o životu vječnom, koje nam govori o uskrsnuću, koje nam govori da naš život ima smisla jer ćemo jednog dana s Kristom uskrsnuti! Da li to vjerujemo? Da li od toga živimo? Što nam ta vjera znači? Što mi to vjerujemo, ako nećemo vjerovati Bogu da ćemo jednog dana s Kristom imati udjela u vječnosti u vječnom životu? Da li tražimo sigurnost negdje drugdje? Možda u ovom varavom svijetu, svijetu materijalizma, svijetu, rekli bismo uživanja, svijetu u kojem možemo samo gledati sebe i tu smo mi najvažniji, drugi mi nije bitan? Da li tu tražimo možda neku svoju sigurnost, reći ćemo, lažnu sigurnost? Koliko vjera u tome pripomaže da mi postanemo drugačiji i bolji ljudi? Razmišljali smo to ovih dana, osobito od Uskrsa pa do dana današnjega i sigurno ste čuli mnoge propovijedi i homilije koje su o tome govorili kako bi smo trebali postati bolji ljudi s uskrsnućem Isusovim! Ma na tome se zato nećemo i dulje zadržavati. Evo proslavili smo i nedjelju Dobroga Pastira, nedjelju koja nas poziva da i mi pođemo za Onim koji nas vodi sigurnim putevima, koji nam daje dobru pašu, koji nam daje dobro jelo da bismo živjeli! To jelo mi pronalazimo na našim oltarima kad blagujemo Tijelo i Krv Kristovu! Od toga se živi! Od toga vjernik živi! Ne možemo živjeti od ničega drugog, nego onoga što nam Isus daje, što nam On nudi, od Njegove hrane koja nam je nadohvat ruke svakoga dana! Da li ju uzimamo? Da li od nje živimo? Da li ona postaje nešto važno u našem životu? Danas slavi Crkva blaženog Ivana Merza, našeg hrvatskog blaženika koji je rođen u Banja Luci krajem XX. stoljeća. Zašto njega spominjem i želim povezati s onom prijašnjom temom, Tijelo i Krv Kristova koju blagujemo i koja nam se daruje na oltarima? Zato jer je taj čovjek, mladić, profesor koji je završio visoke škole u Beču, živio od Euharistije! Bio je profesor i u sjemeništu u Zagrebu na Šalati, ali je živio tako da je jasno svjedočio da je on Kristov učenik. Neumorno je svaki dan molio, neumorno je svaki dan slavio svetu misu, okupljao oko sebe Križare i Orlove s kojima je učinio velika djela! I među njima je posvjedočio da je čovjek vjere. I dan danas ne bi postao blaženik da nije ta vjera bila prepoznatljiva. Živio je samo 32 godine, ništa posebno, mnogi smo ovdje od njega daleko stariji. Kako dobar mladić, kako malo vremena je proživio, a toliko snažan trag je ostavio! Ma ostavio je trag samo zato jer je živio od Euharistije, od onoga što se daje kao Kristova hrana na našim oltarima! Vjerujem da više ili manje prepoznajemo ili poznajemo život blaženog Ivana Merza. Jedna zgoda samo govori kako je u ona burna vremena nakon I. Svjetskog rata, a prije početka II. Svjetskog rata, tamo 20.-ih, 30.-ih godina, bio gorljivi branitelj vjere, kada je vjera bila napadana, kada je vjera bila u ugrozi, kada se sjatilo puno toga da bi uništilo vjeru, on je stao prvi na braniku obrane vjere! Tako jedna zgoda govori kako su starokatolici u Stenjevcu htjeli zauzeti župnu crkvu. Malo su ojačali, nisu se slagali sa odlukama biskupa, nadbiskupa zagrebačkog i onda su htjeli zauzeti crkvu u Stenjevcu da bi onda imali oni tu crkvu za svoju crkvu, za svoje okupljanje. Dakle, mala šačica ljudi protiv velikog mnoštva župe ljudi koja je tada tu živjela. Mnogi ljudi su pobjegli, odmakli se, a Ivan Merz, kada je čuo, sa svojima je došao i stao je na vrata crkve i nije dopustio da starokatolici uđu i zauzmu crkvu što je bio njihov cilj. Rekao je: "Pa makar umrli ovdje, makar nas ovdje ubili, nećemo dozvoliti da krivovjerje uđe tamo gdje su najsvetije Tajne katolika, kršćanstva!" I ostao je dokraja vjeran papi i to je neumorno svjedočio i rekao je: "Spreman sam i život svoj dati za papinstvo i za Istinu Isusa Krista!" Evo, to je samo jedna zgoda, ima nekoliko tih zgoda po kojima možemo prepoznati blaženog Ivana Merza. I danas je u Stenjevcu postavljen vrlo lijepi kip ispred crkve blaženog Ivana Merza, kao zahvalu tom velikom blaženiku za čin koji je učinio i spasio crkvu od krivovjeraca. Braćo i sestre, u blaženiku promatramo čovjeka koji je malo živo, kratko živio, a koji je ostavio duboki trag. To nam govori da nije važno koliko čovjek živio, koliko ljeta probdio ovdje na zemlji, što sve činio, nego, kakav trag ostavljam! Kakva je naša vjera, kakvu vjeru prenosimo budućoj generaciji ? Što mi živimo kao vrijednosti? Da li su to istinske vrijednosti koje donose dobre plodove nama i drugima koji su iza nas, našim naraštajima? I nalazimo se u ovom lijepom svetištu svetog Josipa, nikako ne bi bilo dobro da zaobiđemo i ne spomenemo našeg velikog sveca, svetog Josipa. Kako je zanimljivo ako listamo Sveto Pismo, onda nećemo pronaći mnogo tragova o svetom Josipu. Znamo da je bio samo muž pravedan! Sveto Pismo je to svakako zapisalo. U toj pravednosti možemo još nadograđivati i sigurno pronaći mnoge elemente za koje bismo se mogli uhvatiti i rekli bi smo, evo, to je čovjek, svetac, kojega možemo slijediti! Bog ne izabire bez veze ljude u svoj poziv i ne daje im bez veze nekakve zadaće! Svetom Josipu Bog je dao najdragocjenije što je imao! Dao mu je u ruke Mariju Bogorodicu, Onu koja će podariti život Spasitelju svijeta Isusu i dao mu je svoga Sina Isusa! Najbolje što je Bog imao dao je svetom Josipu! Da li bi smo mi povjerili nešto čovjeku, osobi, u kojeg ne bi smo imali povjerenja, u koju bismo bili sigurni da baš nije siguran da će izvesti stvar do kraja najbolje? Ako je Bog izabrao svetog Josipa za onoga koji nam je uzor i primjer pravednosti među ljudima i njemu podao svoga Sina i svoju, možemo reći, Bogorodicu, onda, doista, Bog nam daje za uzor nekoga koji je doista velik i moćan, koji svijetli i govori svima nama! Danas možemo kroz svetog Josipa promatrati očeve, obitelji, djecu. Možemo promatrati mnogo toga što bi smo trebali mi slijediti, nasljedovati, što bi smo trebali živjeti u ovim vremenima! Sigurno da nisu ova vremena pogodna za nekakav veliki odgoj, jer često puta u odgoj se upliću mnogi i nude sve i svašta. I, zato je osobito ovo vrijeme važno da mi budemo čvrsti u vjeri, da živimo svoju vjeru i da ta vjera donosi plodove u našim obiteljima i u našem narodu! Tog jednostavnog čovjeka i naš je Hrvatski Sabor izabrao za zaštitnika naše Domovine! Sigurno i to nije bez veze i nije to tako se slučajno dogodilo. Vjerojatno su mnogi razmišljali koga bi izabrali za zaštitnika naše Domovine, a onda su našli tako snažnu osobu, tako jednostavnu osobu, tako jednu skrovitu osobu, nenametljivu, ali vrlo snažne vjere! Evo, to bi smo mi Hrvati trebali biti! Ne moramo se truditi da postanemo netko i nešto, jer brojčano nismo baš neki veliki narod koji bi odlučivao o nekih situacijama ili u Europi ili možda u Svijetu, nikako, to ne. Ali, možemo vjernošću prema Bogu prednjačiti, tu možemo biti uzor i primjer kako se ljubi Bog, a kad se ljubi Bog, onda se ljubi i čovjek, bližnji s kojim živim! Evo zato, braćo i sestre, tu isto tako možemo preispitati svoju vjeru i doista pokazati, kakvi mi kao ljudi možemo i trebamo biti. Evo zato, možemo reći u ovom danu, spajajući ove velike likove Ivana Merza, svetog Josipa, razmišljajući o Kristu i Njegovu uskrsnuću, razmišljajući o duhovnim zvanjima za koja smo molili prošle nedjelje, doista, možemo, ovdje, pred likom i kipom svetog Josipa, izreći svoje molitve, svoje prošnje, za sve ono što nije baš bilo dostojno našeg kršćanskog rejtinga, našeg kršćanskog vladanja! Tu možemo reći: "Bože, oprosti jer sam slab čovjek!" A s druge strane: "Molim te sveti Josipe, daj mi snage da uspijem biti tvoj, da budem slika Krista Boga ovdje na zemlji i slika svetog Josipa u ljubavi prema Bogu i prema braći ljudima!" Evo, zato smo i došli večeras ovdje da bi smo molili svetog Josipa, da bi smo mu povjerili svoje poteškoće, da bi smo ga molili da nam da snagu za naš život i za našu odanost prema Bogu. Pa, evo, na kraju svete mise, odnosno već i prije svete mise bila je pobožnost, ali na kraju, pođimo i oko kipa svetog Josipa i molimo ga za sve naše potrebe, Amen!

Propovijed preč. Antuna Sentea, st., župnika Župe svetog Antuna Padovanskog, Sesvetska sela: