Aktualnou Župi BDMS i Nacionalnom Svetištu Svetog Josipa

U ono vrijeme: Reče Isus: »Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«
Riječ Gospodnja.

Na svetkovinu svetog Josipa Radnika u Nacionalnom svetištu bilo je svečano. Slavili smo više misa i sve su bile u prigodnom svečanom ozračju. Ovdje bih spomenuo večernju misu koju su animirali poglavari i sjemeništarci Međubiskupijiskog sjemeništa u Zagrebu. Ima ih tridesetak. Svatko ima neku službu. Jedni pjevaju u zboru, nekoliko ih svira orgulje, a nekoliko tambure. Dakle, misno slavlje animirali su svečanim preludijima na orguljama, složnim i skladnim glasovima dočarali su ljepotu slavljenja Gospodina, a neke su pjesme obogatili zvukom hrvatskih tambura. Onaj drugi dio sjemeništaraca bio je obučen u crne ministrantske reverende i bijele rokete. To su zapravo gornje haljine koje možete vidjeti na svećenicima prilikom sprovoda ili nekih drugih liturgijskih čina a koji nisu sveta misa. Neki su bili obučeni u crvene reverende. Reverenda je dugačka crna haljina s mnoštvo gumbića, prepoznatljivi odjevni predmet svećenika ili svećeničkog kandidata.

Tako skladno obučeni plijenili su pozornost, kao i savršenim pokretima, pomalo usporeni zbog svetosti događaja i prostora, ali i dovoljno spretni da ne narušavaju tijek liturgijskog slavlja. Njihove kretnje, hod, položaj ruku, prinošenje kaleža, hostija i vina, pristupanje ambonu, odnosno propovjedaonici, naviještanje Božje riječi, poziva okupljene vjernike na pobožnost i na pozorno sudjelovanje u svetim činima.

Cijelu tu pomalo mističnu scenu osvježio je njihov duhovnik na početku svoje propovijedi povjerivši svima nama kako je tokom dana pitao te iste gore opisane sjemeništarce koliko bi trebao propovijedati. Oni su mu odgovorili - s obzirom na to da govori o svetom Josipu, o kojemu evanđelisti nisu zapisali nijednu riječ, ne treba ni propovijedati. Duhovnik im je tada odgovorio da bi ipak trebao nešto reći, ta ljudi to očekuju i tako to treba na misnim slavljima, govorit će deset minuta, kaže im, a oni mu odmah spretno odgovaraju: "do deset minuta".

Bio mi je simpatičan taj opisani uvod u homiliju sjemenišnog duhovnika velečasnog Petra Mlakara, a još simpatičnija domišljatost pobožnih sjemeništaraca, zapravo sasvim normalnih i živih srednjoškolaca.

Ovih se dana češće susrećem s krizmaničkim kandidatima. Neki su baš dobri, a neki fakini, u najširem smislu te riječi.

Promatrajući gore opisane sjemeništarce kako plijene pozornost, a ujedno i potiču na pobožnost okupljene vjernike, zaključih kako su ti naši mladi tinejdžeri zapravo pravi izvor bogatstva. No s njima treba raditi. Poznat mi je zauzeti trud njihovih poglavara. Poznate su mi i neke teške obiteljske prilike pojedinih sjemeništaraca. Poznati su mi i prigovori pojedinih roditelja kako je to malo prestrog odgoj. Sve mi je to poznato. No vidio sam i izraz zadovoljstva na licima sjemeništaraca na kraju misnog slavlja kada su im mnogi čestitali i pohvalili njihovu pjesmu, glazbu, posluživanje oltara.

Do uspjeha i rezultata dolazi se kroz muku i žrtvu. Uvijek će biti onih koji će pokušati ići linijom manjeg otpora, i sami ćemo se na toj liniji prepoznati, no osjećaj radosti, i to one prave radosti, zapravo uskrsne radosti, doživljavaju samo oni koji su prošli muku Velikog petka. Isus nas je to poučio i obvezao nas da tome poučavamo jedni druge.

Nije li to lijepa spoznaja u životu u kojem svatko prolazi kroz različite teškoće. Teškoće uistinu mogu rađati radošću. Nama kršćanima to je dobro poznato! Nek vam je ugodan dan!