Aktualnou Župi BDMS i Nacionalnom Svetištu Svetog Josipa

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.

Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.

Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim. 
Riječ Gospodnja.

Ovaj izvještaj o čudesnom ribolovu i pozivu upravo je prikladan za današnji blagdan Stepinčeva! Oko Isusa se okuplja mnoštvo jer je govorio ne „naučeno“već životno. Isus u svom djelovanju treba pomoćnike, treba učenike. Ti učenici trebaju ostaviti oca i majku, braću i sestre, polja i kuće, baš svaku sigurnost i onda ono što su vidjeli i čuli, što su sa Isusom doživjeli širiti dalje. Isus od njih traži da započnu s novim životnim putem na kojem im ne obećava nikakvu sigurnost, ali tko ustraje do kraja dobiva najveću nagradu, radost Božjeg kraljevstva. Sve ovo navedeno ostvarilo se i u životu našega blaženika Alojzija Stepinca. On poput Petra ima svoj jednostavni život povezan s prirodom. Otac blaženika, Josip Stepinac daje tada mladom Alojziju sigurnost bogatog seoskog imanja, ali Alojzije koji je kroz svoju osobnu pobožnost i potaknut revnim svećenicima osjetio Božji poziv poput Petra ostavlja sigurnost i kreće za Isusom. Mladi Alojzije u svom duhovnom životu puno puta osjeća da ga Isus zove da kao svećenik, a kasnije kako nadbiskup i kardinal ljude privlači u Božje kraljevstvo. Kao mladi svećenik obilazio je zagrebačka sirotinjska predgrađa, tamo gdje se niti žandari nisu usuđivali ulaziti. Nije mu cilj bio politički već da poput proroka Izaije tješi i pomaže Božji narod. Kad je 1934. godine postao zagrebačkim nadbiskupom još više sliči Petru! Kao nadbiskup, Isusovom mrežom istine, kršćanske djelotvorne ljubavi - caritasa, pravde, duboke molitve skupljao je ljude u Petrovu lađu tj. Crkvu. Za svu dobrotu doživio je progon, ali i sva Isusova blaženstva. Zaštitni je zatvorenika, progonjenih i bolesnih. Blaženi Alojzije moli za nas!