Uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.«
To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Riječ Gospodnja.
Dok pripremam ovaj listić, zvoni telefon u uredu. A kasna je ura. Pomislio sam da se ne trebam javiti. Ipak javih se. S druge strane pomalo zaplakani ženski glas. Velečasni, u bolnici sam. Tata mi leži na prvom katu, kroz sat vremena ide na operaciju. Možete li doći i udijeliti mu svete sakramente? Dolazim odmah, odgovorio sam. Ostavio pisanje listića sjeo na motorić i eto me na prvom katu naše karlovačke bolnice kod bolesnika Josipa. Kćerka ga je upravo umivala. Lijepo se ispovjedio, s kćerkom veoma pobožno sudjelovao u podjeljivanju sakramenta bolesničkog pomazanja i svete pričesti. Udijelio sam Josipu blagoslov, rukovao se, te poželio novi susret. Na što mi je uzvratio da se i on nada novom susretu. Kćerka me ispratila ispričavajući se što je zvala ovako kasno, no stvar je hitna, čim je čula za bolest odmah je doputovala iz Zadra, da ocu u ovim teškim trenucima bude pri ruci i blizini.
Nama je svećenicima ovo redovita situacija, a ljudima tako posebna. Poseban je i nama svećenicima jer svako prisustvovanje i posluživanje susretanja čovjeka, na osobit način koji je u potrebi i dobroga Boga uvijek ostavlja trag. Dubok trak vjere i života.
U ime Isusovo došao sam do Josipa, u Božje ime odriješio ga od grijeha, te donio živoga Boga. Dok ovo pišem Josip je vjerojatno na operacionom stolu, a ja molim svetog Josipa da sve bude dobro i za Josipa i za njegovu obitelj.
