Aktualnou Župi BDMS i Nacionalnom Svetištu Svetog Josipa

180610-Josipovo-01

Tristotridesetprva obljetnica izbora svetog Josipa za zaštitnika Hrvatske svečano je proslavljena u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu u nedjelju 10. lipnja 2018. godine. Proslava je počela jutarnjom misom koju je predvodio protojerej stavrofor Željko Pajić karlovački grkokatolički župnik te se nastavila misnim slavljem koje je predvodio dr. sc. Vlado Mikšić, supsidijar u Nacionalnom svetištu svetog Josipa. Središnje misno slavlje predvodio je don Tomislav Ćubelić, katedralni župnik u Splitu te povjerenik za pastoral obitelji Splitsko - makarske nadbiskupije u koncelebraciji s preč. Draženom Karačićem, karlovačkim dekanom te mons. Antunom Senteom, ml., rektorom Nacionalnog svetišta. Pozdravljajući predvoditelja misnog slavlja don Tomislava mons. Antun je istaknu kako su se karlovački vjernici i štovatelji svetog Josipa za ovo slavlje pripremali Velikom pobožnošću od devetnaest srijeda počevši još u mjesecu siječnju ove godine u kojoj je sudjelovalo više od petnaest tisuća Josipovih štovatelja. Nadalje ovo slavlje objedinjuje sve one hodočasnike koji najčešće subotu i nedjeljom organizirano sa svojim svećenicima sve češće dolaze u ovo svetište zahvaljujući svetom Josipu na primljenim milostima ili mu se povjeravajući u svojim različitim potrebama kazao je na početku mons. Sente. 

180610-Josipovo-14

U prigodnoj je homiliji don Tomislav govorio o važnosti sjećanja za jedan narod o sjećanju na Boga, na velike vrijednosti na istinske i hrabre ljude. Osvrnuo se na biskupa Martina Borkovića koji je osjetio da hrvatski narod treba nebesku zaštitu, istaknuvši da je on bio čovjek koji je imao karakter vjere, dar proroštva i snagu vizije. Propovjednik je u svojoj homiliji spomenuo i biskupa Josipa Štadlera koji je još 1873. godine pokrenuo Glasnik svetoga Josipa, graditelja svetišta prečasnog Marijana Radanovića, a posebno je istaknuo blaženog Alojzija Stepinca, svjedoka vjere i mučenika koji je na oltar prinio svoj život. "To je učinio iz uvjerenja svjesno i od njegova dara, od njegova mučeništva i snage vjere Katolička crkva živi do dana današnjega. Polagao je i tako blistavo položio iskušenje osobnog, nacionalnog i vjerskog identiteta." kazao je don Tomislav te podsjetio na Stepinčeve riječi da ljubav prema Domovini nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, već je to moralna i etična dužnost. Ukazao je i na to da veliku budućnost mogu stvoriti samo ljudi koji su nošeni Bogom: "Mi živimo u vrijeme kada se Boga ne uzima ozbiljno. Bacamo mi tamjan i krivim bogovima na sve strane, ali blaženi Alojzije Stepinac, biskup Martin Borković i graditelj ovog svetišta Marijan Radanović i mnoštvo drugih svjedoče drukčije." kazao je don Tomislav te je ukazao na važnost uloge oca obitelji koja je danas u krizi potičući okupljene da u svetom Josipu nađu uzor kako bi bili siguran oslonac svoje obitelji. Pozvao je vjernike da crpe snagu za svakodnevne životne izazove iz vjere u Boga, te da svjedoče svojoj djeci i svim budućim generacijama da je Bog živ i da se samo s njime može graditi bolja budućnost.

180610-Josipovo-11

Nacionalno svetište svetog Josipa u nedjelju je bilo odrediše brojnih hodočasnika koji u pravo u svetom Josipu pronalaze uzor kao se nositi s različitim životnim izazovima. Nakon središnjeg misnog slavlja Duje Kurtović, župnik karlovačke župe svetog Franje Ksaverskog blagoslovio je motoriste koji su svojim motorima došli moliti zaštitu svetog Josipa. Osobito je bilo lijepo vidjeti više motorista policajaca. Više hodočasnika sudjelovalo je na euharistijskom klanjanju koje je  u popodnevnim satima predvodio đakon Ratko Podvorec, a neki su se upisali u Bratovštinu svetoga Josipa za pomoć umirućima, upisali misnu nakanu ili postali prijatelj Nacionalnog svetišta.

180610-Josipovo-06

Proslava svetkovine zaštitnika Hrvatske svetog Josipa završila je večernjim misnim slavljem koje je predvodio mons. Antun Sente, ml., rektor Nacionalnog svetišta. Ljepoti proslave doprinijeli su brojni suradnici Župe i Svetišta na osobit način članovi sva tri župna zbora "Sveti Josip", "Josipove pahuljice" i "Agape", te ministranti i čitači. Na proslavi svetog Josipa zaštitnika Hrvatske uz brojne hodočasnike sudjelovao je i karlovački gradonačelnik Damir Mandić i predsjednica gradskog vijeća Marijana Tomičić, sa svojim suradnicima, zamjenica karlovačkog župana Martina Furdek Hajdin sa svojim suradnicima, članovi Karlovačke građanske garde, te brojne druge osobe iz javnog života.

Don Tomislav Ćubelić, katedralni župnik u Splitu i
povjerenik za pastoral obitelji Splitsko - makarske nadbiskupije

Homilija na proslavi svetog Josipa zaštitnika Hrvatske
Nacionalno Svetište svetog Josipa
Karlovac, 10. lipnja 2018.

Biblija u Knjizi Ponovljenog zakona svjedoči - Mojsije taj grandiozni lik SZ, lider i velikan povijesti, čovjek po Božjem izboru, uz snagu uma i duha nošen vjerom iz odnosa s Bogom baca pogled na život koji je iza njega, a usmjerava budućnosti. Ne prešućuje mučna i bolna iskustva što je proživio sa svojim narodom. Iskusio zla s narodom koja su faraoni činili. Isti Mojsije je iskusio Boga i u pustinji i na slobodi i njegova velika djela. 

Velikan zna sagledati svoj život i životno djelo. Žrtvovao dvojno državljanstvo u dahu. Prezreo privilegije egipatske zbog ljubavi i karaktera za svoj narod. I Mojsije baš pred ulazom u novu životnu zbilju Obećanu zemlju - sabire što se dogodilo i hoće da njegov narod pamti bitni udio Boga u životu. Doziva u svijest svome narodu: SJEĆAJ SE! Zna velikan vjere da njegov narod lako zaboravlja udio Boga u povijesti. Zato grmi – SJEĆAJ SE! Jer sjećanje je važno za život naroda. Tko izgubi sjećanje na Boga i svoj narod ne zna ni tko je, ni kamo pripada, ni što mu je važno, ni kuda ide.

Kad je Mojsije izveo svoj narod na slobodu poziva: „Kažite sinovima sinova svojih da vas je Bog oslobodio, hranio u pustinji, pojio vodom“. Ne kaže im pamtite zlo, nego sjećaj se Boga i veličanstvenih djela. Sjećaj se….. znači ne zaboravi Boga u svom životu….. Sjećaj se….. jer smo u svijetu u kojemu ponestaje vizije, dobrote, jer smo u svijetu u kojem je ljubav materijalizirana. On izgovara Božje riječi. I nas se tiču i obvezuju. I snaga Mojsijeva povika „sjećaj se“ dolazi kroz tisućljeća do nas. Hvala zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću na snazi vjere i nadahnuća što je "Hrvatski je sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine, jednoglasnom odlukom proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva i spasio hrvatsku ustavnost. Hvala i biskupu Josipu Stadleru, koji 1873. godine pokreće "Glasnik svetog Josipa" sve do 1945. naravno kad je zabranjen od komunista". Hvala i preč. župniku Marijanu Radanović koji nošen vjerom sve to oživljuje 1984. godine ovdje u Karlovcu. Hvala svim ljudima vjere koji su tiho, mirno, hrabro, s uvjerenjem svjedočili pa smo i danas u svetištu sv. Josipa s molitvom i nadom.

Zahvalnost Bl. Aloziju STEPINCU, svjedoku, mučeniku, čist u vjeri i ljubavi prema svom narodu i čovjeku uopće. Proročki obdaren. On na euharistijski stol prinio svoj život, poniženje koje su mu nanijeli. Iz uvjerenja. Daruje ga svjesno. Od njegova dara, naša Katolička Crkva u hrvatskim narodu živi do dana današnjega. Da on to nije napravio možda više Katoličke crkve u Hrvatskoj ne bi bilo. Da on nije pristao da ga se samelje zajedno s Kristom naša Crkva ne bi bila ista. Sam na optuženičkoj klupi laži, sam on i njegova vjera u Isusa Krista, polagao i kako blistavo položio iskušenje svoga osobnog, nacionalnog i vjerskog identiteta.

S pravom Bl. A. Stepinac kaže: "Mnogo se, istina govori o ljubavi prema narodu. Ali nerijetko govore o njoj, jedni zato što koristi njihovu džepu. Drugi opet da pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave. No za uvjerenog čovjeka i katolika ljubav prema domovini nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ljubav prema domovini moralna i etička dužnost". Bl. A. Stepinac - Hrvatska straža 29. III. 1938. Bože je li se što mijenja?

«Vi nemate samo slavnu povijest koje se treba sjećati i koju treba pripovijedati,     nego veliku povijest koju treba izgraditi! Gledajte u budućnost, u koju vas šalje Duh da s vama učini još velike stvari.« - sveti Ivan Pavao II. Na riječima svetog Ivana Pavla II., i oblikovanjem kroz biblijsko sjećanje spominjemo se 331.- godišnjice kad je hrvatski sabor proglasio sv. Josipa zaštitnikom. Sjetimo se to su bile generacije ljudi koje su imale karakter, vjeru, ljestvicu vrednota. Ne bismo ovdje bili ni u ovoj Crkvi da su mislili drukčije. A mogli su prodati karakter. Sjetimo se da je ova zemlja puna krvi boli i patnje. Po krvi boli i patnji davno smo trebali sazreti, ali pao nam zaborav na tu stvarnost. Ne sjećamo se. Kao da smo najmanje prikladni za ustrajnost.

Veliki i sveti ljudi stvaraju velike događaje. Nisu bili polovični ljudi jer polovični su nepouzdani. Nisu trgovali s karakterom i ljubavlju prema svome narodu i svojoj Crkvi. Bili su branitelji kao i ovi koji su stvarali i stvorili hrvatsku državu. Zahvaljujući njima zastava nije prešla u tuđe ruke. Za koga sve to učiniše? Za koga biskup Borković, bl. Alojzije Stepinac ili župnik Marijan Radanović zauzimaju se za sv. Josipa u svome narodu? Pa da može živjeti ovaj narod. Nisu pristajali na trule kompromise. Što možete onima koji su spremni umrijeti? Ništa. Treba im zahvaliti. No, što nas pokreće danas?

Ako izgubimo identitet svoje duše i svoga naroda..., iznad svega izgubimo li vjeru u Boga…ostaje nam teško lešinarenje.... Živimo u vrijeme kad se Boga više i ne uzima ozbiljno. Djelujemo pokunjeno. Oborili pogled. Spustili glavu! Dezertiramo od istine jednoga Boga. Bacamo mi tamjan pred krivoga boga… A bl. Stepinac svjedočio drukčije. Većina ustrajno šepa za onima od kojih nešto očekuje. Navedeni trojac Borković Stepinac i Radanović traže zaštitu sv. Josipa – čovjeka kojemu je Bog povjerio sebe.

A reći ćete to košta. Da košta! A plaćala se cijena i prije za to. Mnogo teže nego danas. U protivnom….. Što ćemo prenijeti generacijama iza nas? Je li moguće da nismo u stanju prenijeti da je Bog došao u naš život, u konkretnu zbilju? U mojoj životnoj priči gdje je Bog? Ima li ga u mom i životu moje obitelji? Ako u mojem pamćenju nema Boga, ja sam sastavljen od ljudskih stvari. I ništa više. Ipak, (Bjelinski): »Postoje ljudi koji više vole istinu nego pristojnost…« A takvih hrvatski narod ima i danas. Odakle im snaga? Iz vjere u Krista, i iz ljubavi prema svome narodu. Iz povjerenja u svoju Crkvu. Crkva nije parazit. Ne otima ničije. Crkva je Kristovo djelo. Ivan Meštrović. Svi onda i danas zastupali i zastupaju svoje interese, a Stepinac istinu o čovjeku, svome hrvatskome narodu i Bogu, jer je kroz vjeru u njega sve prosuđivao.

ZAŠTO Josip?

Da zaštiti kroz našu vjeru, obitelj, crkvu i naciju. Josip je izbor Boga za Nazaretsku obitelj. Ulogu oca namijenio mu Bog. Evanđelja kaže s tom ulogom nosio se teško. Stoga, kad je u Katoličkoj Crkvi riječ o očinstvu ne može bez svetog Josipa. Josip je lik koji stoji na pragu obitelji, promatra svijet i štiti svoju obitelj, osluškujući svijet i osluškujući Boga. Josip-čovjek koji nema nijedne riječi u NZ znači ne govori puno. Čovjek koji preko snova saznaje Božju volju i Božju volju provodi u životu svoje obitelji. I Bog se na njega oslanja.

Suvremenom ocu kao da je oduzeta uloga oca. Ne ponaša se kao lider obitelji. Autoritet podrhtava, izblijedio. Boji se. Suvremeno društva stvara okvir da društvo misli i živi bez očeve uloge. …. Obitelj i to kršćanska obitelj dobiva sve manje vremena, vrednota, ljudskosti i vjere od oca. Biti otac – znači biti otac trajno, i još više htjeti trajno biti otac. Nema natrag. „Otac i majka dva lica roditeljskog poslanja“. Djeca i mladi su vaša ljubav, vaš krv. Oni su dio vas, nose vaš karakter, a nisu vi. Oni će nastaviti život i kad vas ne bude, preuzeti vaše muke i promašaje i s tim živjeti. I vas prozivati na odgovornost. Obitelj nema cjelinu, pretvorena je u razlomke. Sve je manje vjernosti i sve manje trajnosti. Vjera se otkinula od života. Otac ili muž, žena ili majka ne donose  „strateške“ odluke. Otac-muškarac kao mudri predstavnik obitelji – tj. kao njezin stožer – postao sporedan.

Očinstvo se doista sastoji od tri bitne karike: biti muško-otac, biti suprug i biti roditelj. Gdje je jedan od ovih elemenata puknuo, puknulo je i samo očinstvo. Na žalost, nije pukla samo jedna od ove tri karike, nego da su dobrano napukle sve tri. Malo tko postavlja pitanje: što se to zapravo zbiva s ocem i muškarcem u vjerskom i obiteljskom pogledu? Kako to da u Crkvi, u kojoj je sva vlast u muškim rukama, otac-muškarac niti što govori niti što traži? Kako to da propovijedi koje drže isključivo muškarci neusporedivo više slušaju žene negoli muškarci? Zato ljudi govore da mi je „vjera majke“. Tko o očevoj govori? Je li je uopće ima? Naravno, da ima izvrsnih očeva, ali su rijetki. Obitelj je Crkva u malom. I obitelj kao takva jest osnovna ćelija Crkve…… Bog je autor čovjeka, Bog je autor braka, Bog je pozvao u brak ljude. On je tu prisutan. To što smo ga mi stavili u stranu to je jedna druga priča. Obitelj ima jaku zaštitu od samog Boga.…. Mi više diktiramo, ali zato ne poučavamo! 

Obitelj je ugrožena od naše vlastite nedosljednosti i udruženih zločinačkih pothvata… Ipak, Zlo nije ovladao u obitelji. Nije sramota biti slab, ali je sramota lagati sebi, djetetu, mladima, Kristu ako mu vjerujemo. Ima ih kojima je obitelj na ponos njezinih članova. Što će reći naš otac i majka kad budu morali stati pred Boga ili pred nas da polože račun? Fantaziramo o budućim danima, a preskačemo sadašnjost. „Djeco i mladi mi smo svoje kao roditelji učinili, a što ćete vi učiniti neka vas pouči Isus Krist.“ Može li ovo reći suvremeni otac ili majka. Ako može, naklon do poda, ako ne - mijenjajmo.

Otac, nije više onaj koji ima riječ o životu, o smislu dobra i zla, o ženidbi i udaji, o vjeri i nevjeri. Ipak, otac je sposoban pokazati putem svjedočanstva vlastitog života kako život može imati smisla. Stoga ako u mojoj obitelji postoji okupacija, ako su unutra tuđi bogovi, ako je netko drugi uzeo moju vlast nad mojom obitelji, otac je pozvan to iščupati vani. Da se obitelj obnovi i otvori prostor za oca i za Boga. Otac nosi ime Boga.

Nazaretska obitelj za poželjeti. Nije brojna – tri člana. Živjeti s Bogo-čovjekom Isusom Kristom u istoj obitelji izgleda sjajno. Brak za čistu peticu…. Sigurno je bilo reda i discipline, razumijevanja i komunikacije……. Bog dakle sebe povjerava Josipu, da ga othrani, odgoji, štiti, daje sigurnost i osposobi ga za život. Ulazak Isusa Krista u povijest bio je sa velikim poteškoćama. Kad razmišljamo o svijetu u kojem živimo sve je manje onih koji znaju koja je očeva uloga. Otac bježi vani u društvo…sakrije se. Istu napast je imao Josip. Istu stvar je snovao Josip. Snovao je da napusti Mariju.

Evanđelje nam daje odgovor kako drukčije. Zato je Josip važan uzor. Što Josip čini? Ima otvoreno uho za Boga. Sluša što Bog govori. I čuje Boga. I vjeruje Bogu. Tu je ključ suvremenog oca u obitelji. Na oca spada štititi prava svoje obitelji. Židovski narod ima dva problema kad brak nema ili ne želi imati djecu i kad se sin ne oženi. U nas takvi dobivaju nagrade. Uz izvrsne očeve, mnogo ih je koji se boje Crkve, škole, odgoja, Boga, vjere, djece, molitve. Uruši se otac u neku osamljenost, gotovo frustriran, bezvoljan. Otac kao da je suvišan u kući. Hrabar kad se napije i kad psuje. Otac je u kući kao  „tehnološki višak.“

Otac ne sudjeluje uvjerljivo u životu obitelji. Ostao bez vizije. Ne djeluje mudro. Tankih živaca. Ne gleda prema cilju. Vjera upitna. Nema ideju kako usmjeriti sinove i kćeri. Probajte pitati svoju djecu i mlade onako iskreno što misle o vama. Čut ćete. Pustite ih da se izreknu. Vole vas. Ondje gdje je otac snažna osobnost unutra obitelji sve je drukčije. Ali ako ima ijedan lik što to može muškarac u svojoj obitelji to je JOSIP. Otklonit strah. Unijet sigurnost Božje volje. I donijet odluke za svoju obitelj. Ukradu Boga da ne primijetimo.

Otac je pozvan da ima prvi kontakt između Boga i svoje obitelji. U Bibliji otac moli u obitelji. Otac je nositelj vjere. Otac objašnjava. Otac je pozvan štititi djecu i suprugu. Vjeru u našim obiteljima ne prenose očevi, ne prenose muškarci nego majke, žene. Uočimo da Josip svaki put kad je slušao anđela, slušao ga zbog Marije i zbog Isusa.

Otac daje sigurnost obitelji. Otac obitelj upravlja na Božji put. Josip uzima Mariju i dijete i vodi ih odgovorno kroz život. Josip štiti svoju obitelj zato što je u odnosu s Bogom. I on osjeća zaštićenim. To je otac! Kad se kriza zarezala u Nazaretskoj obitelji, kad treba bježati u Egipat Bog, odnosno anđeo ne zove Mariju…znaš ti si bez grijeha….ti si rodila Isusa Krista…. Ma zove Josipa-oca: „Josipe! Uzmi ženu i dijete, zaštitu Mariju ona je tvoja supruga, zaštiti Isusa tebi sam ga povjerio!“ Ti si otac, ti si muž, ti budi hrabar, ti zaštiti ti brini o njima. To spada na oca, a Vi zaštitite svoju djecu i obitelj. Vi to možete. Vi ste je osnovali. Vi si dali riječ, sebi supruzi, djeci i sve ovjerili živim Bogom. Amen

 

….