Iako je prošlo već tjedan dana, sjećanja na susret u Vukovaru i dalje gorljivo žive u mojoj duši i mislima. Kao da je tijelo poprimilo miris nade i ljubavi kojeg se nikako ne može riješiti, ušao je u svaku poru, svaku stanicu moga bića i koliko god ga pokušavam prikriti, ne uspijevam.
Iako je ovo bio jubilarni 10. Susret hrvatske katoličke mladeži, meni je bio prvi i mislim da bolje nije moglo biti, da moj prvi susret kojem prisustvujem bude baš u Vukovaru – tako posebnom gradu naše domovine. Prije polaska, razmišljala sam kako bi sve moglo izgledati, ali ni u najljepšim snovima nisam ovako nešto zamišljala. Možda je tako i bolje jer je time dojam bio još čarobniji.
Putovanje iz Karlovca započeli smo rano ujutro i pred nama je bilo dosta kilometara za prijeći. Nije prošlo ni pola sata otkad smo ušli u autobus i već je krenula pjesma. Inače smo vrlo veselo i raspjevano društvo tako da ne čudi što sve do našeg odredišta (sela Ivanovca) pjevanje nije jenjavalo. Ali osjetilo se nešto posebno u našoj radosti, nije to bilo kao inače kada znamo spontano zapjevati uz gitaru. Ovdje je bio prisutan Krist. U svakoj noti, svakom glasu, svakom srcu koje je zdušno pjevalo. Tijekom te subote mislim da smo odsvirali svaku pjesmu minimalno tri puta i to većinom duhovne. Kao da je naše srce bilo već toliko žedno za Isusovom prisutnosti da jednom kad smo naišli na izvor žive vode, nismo se više nikad htjeli od njega odvojiti. Ta voda je toliko godila i krijepila, povijala svaku ranu, razočaranje, bol, teškoću. Otklanjala je prašinu s puta kako bismo bili spremni za ono što nas je čekalo idući dan u Vukovaru.
U Ivanovcu susreli smo se s mladima iz Splita i Njemačke koji su se rado pridružili našem veselju. Svi su htjeli zahvatiti malo te vode što je tekla poput nabujale rijeke iz naših srdaca. Boraveći u selu, osjetili smo neizmjernu dobrotu i brižnost tamošnjih stanovnika. Zaista su se prema nama odnosili s posebnom pažnjom. Bili smo dotaknuti njihovim životnim pričama, što su sve doživjeli tijekom rata, koliko su ostali blagi, ponizni i puni ljubavi.
Na nedjeljno jutro krenuli smo put Vukovara. Prvo stajalište bilo je Memorijalno groblje gdje su živi molili za mrtve koji su dali svoj život kako bismo mi mogli danas boraviti u slobodnoj zemlji. Bio je to poseban trenutak ispunjen sjećanjima, ali i nadom u bolji svijet čiji temelj trebaju biti upravo mladi. Slijedila je procesija sve do Vukovara, točnije dvorca Eltz. Ni tu nije nedostajalo pjesme i veselja, samo što se našem društvu priključila cijela Hrvatska, iz svih krajeva. Sunce nije smetalo, grlo nije boljelo, noge nisu bile umorne, torbe nisu bile teške. Sve je lako kada te Isus prati i kao da stoji na kraju puta i svojim te osmjehom zove da Mu se pridružiš. Lokalno stanovništvo radosno nam je mahalo iz svojih dvorišta i s prozora kuća. Tamo gdje su ne tako davno marširali vojnici i gdje je odjekivao zvuk granata, sada je glasno stupala kolona mladih veselo kličući svoje Kralju.
Kruna cijelog našeg putovanja bilo je misno slavlje s trideset tisuća mladih dok je vjetar s Dunava blago puhao u lice. U zajedništvu, pod budnim okom sjajnog sunca i dragoga Boga, napokon smo mogli primiti živog Isusa.
Ovo hodočašće nije me moglo ostaviti ravnodušnom i ne promijeniti barem jedan djelić mene. A zašto je tome tako? Zašto je ovaj susret bio tako poseban? Odgovor je vrlo jednostavan. Jer je Krist naša nada. Samo On je izvor prave radosti, pravog mira, prave ljubavi, pravog života. Njegov zagrljaj rješava svaki problem, samo Mu moraš dopustiti da stavi Svoje ruke oko tebe, da bude tvoj prijatelj.
Isus je put, istina i život – slijedimo ga istinskom vjerom i On će nam pretvoriti tugu u radost, jauk u smijeh, očaj u nadu.
* Naslovna fotografija preuzeta sa internet stranica Zagrebačke nadbiskupije: http://www.zg-nadbiskupija.hr
